Author Archives: admin

Prije nego što nabavite psa trebate razmisliti o tome da ćete u šetnjama morati za svojim psom čistiti. Mnogi to nažalost ne čine pa su naše ulice, parkovi i šetališta prepuni psećih “uradaka”.

Odgovorni skrbnici znaju da za to ne postoji nikakav izgovor. Ovdje su neki od najvažnijih razloga ZAŠTO MORAMO SKUPLJATI za svojim psima.

Zakonska obveza
Nesakupljanje izmeta za psima zakonski je kažnjivo, baš kao što je kažnjivo onečišćavanje okoliša i bacanje smeća po ulicama, u parkovima i u prirodi. Svaki odgovorni pseći skrbnik trebao bi podržati visoke kazne za ljude koji ne mare i ne pridržavaju se ovog zakona.

Stvar opće kulture
Ljudi koji čiste za svojim psima poštuju druge i brinu za okoliš. Svjesni su da nije lijepo ugaziti u nečiji “uradak” niti ga je lijepo vidjeti na ulici, travnjaku ili u parku koji služi svima, a ne samo njima i njihovim psima.

Izmet pasa može biti opasan po zdravlje
Pseći izmet može biti izvor zaraze i/ili parazita koji se mogu prenjeti na druge pse, pa in a djecu koja se igraju na travi. Psima je prirodno da njuškaju i istražuju po tlu i unatoč tome što ih redovno cijepimo i čistimo od crijevnih nametnika mogu se lako iznova zaraziti ako dođu u kontakt sa kontaminiranim izmetom.

Bolesti i parazite vrlo lako na cipelama možemo unjeti u svoje domove ako slučajno u njega ugazimo. Nepočišćeni izmet predstavlja posebnu opasnost za djecu koja se igraju u parkovima, na travnjacima i u prirodi. Skupljanjem izmeta automatski pomažemo u očuvanju zdravlja ostalih pasa i ljudi.

Ako je vaš pas bolestan i ima proljev koji ne možete momentalno počistiti, nemojte trebali šetati na mjestima gdje ostali psi ili djeca mogu doći u kontakt sa njegovim izmetom. Proljev pokušajte počistiti koliko možete, vratite se kući, napunite bocu vodom i nekim dezinfekcijskim sredstvom i polijte mjesto na kojem je vaš pas izvršio nuždu!

Pseći izmet sporo se razgrađuje
Neki ljudi smatraju da je u redu ostavljati izmet jer će se brzo razgraditi i nestati. Biorazgradnja psećeg izmeta, zapravo je vrlo spor proces, pogotovo na mjestima gdje je populacija pasa velika – izmet se puno brže nakupi nego što se stigne razgraditi. Za vrijeme zimskih dana, izmet se smrzne i kao takav može ostati na tlu i po nekoliko mjeseci.

Pseći izmet NIJE gnojivo!
Upravo suprotno! Neskupljanje izmeta zapravo uništava travnjake. Možda niste znali, no osim urinom psi također obilježavaju teritorij i izmetom, te time potiču ostale pse na isto. Time doprinosimo problemu “spaljene trave”. Urin (svih) mesojeda sadrži veliku količinu dušika zbog kojeg trava i biljke venu. Iako se dušik inače koristi kao gnojivo u odgovarajućim omjerima, količina dušika u urinu mesojeda je prevelika.

Pseći izmet zagađuje vodu
Ne bacajte izmet (pseći ili bilo kakav) u odvode, kanale ili u blizini voda (rijeka, potoka, jezera, izvora)! Izmet – bilo čiji, sadrži velike količine dušika i fosfora koji potiču rast algi. Alge uzimaju kisik iz vode i samim time opasne su za vodene životinje i biljke. Osim toga vode prepune algi izgledaju ružno i zaudaraju.

Izmet na javnim površinama ružan je i smrdi
Nikome nije ugodno kada ugazi u izmet, niti kada moramo paziti kako hodamo a da ne ugazimo u njega. Na ljetnom suncu i žegi izmet još jače zaudara. Naučite i spriječite svoje pse da obilježavaju urinom rubove zgrada i gume automobila. Svi zaslužujemo živjeti u čistim gradovima i mjestima bez straha od “nagaznih mina”!

Najviše pritužbi vezanih uz pse proizlazi upravo zbog neskupljanja psećeg izmeta!
Svaki puta kada ne skupite izmet za svojim psom dajete povoda ostalima za mržnju i netrpeljivost prema psima i ostalim odgovornim psećim skrbnicima. Zbog toga je po parkovima postavljeno sve više zabrana za pse i sve je manje prostora na kojima se psi u gradovima mogu slobodno kretati i istrčati. To nadalje, može utjecati na slabiju socijalizaciju i samim time na različite probleme u ponašanju pasa!

Budite primjer ostalima
Svojim djelima pomažete prenjeti poruku ostalima, bez obzira na to što vam se ponekad čini da to nije tako. Mnogi odgovorni skrbnici nose sa sobom više vrećica nego što im je potrebno i ne ustručavaju se ponuditi ih i upozoriti one koji ne skupljaju za svojim psima. Nemojte niti vi!

Budite ponosni zato što ste odgovorni, mislite na druge ljude i brinete o čistoći prirode i mjesta u kojem živite! Kada bi svi tako postupali, bilo bi manje primjedbi vezanih uz pse.

Najčešća riječ koju skrbnici izvikuju kada žele prekinuti neželjeno ponašanje svoga psa je “Ne!”. Svi to radimo ili smo radili – riječ “Ne!” sveprisutna je u našem vokabularu te je često upotrebljavamo i u odgoju djece i u komunikaciji s ljudima.

No psi su ipak nešto drukčiji kada je u pitanju verbalna komunikacija. Mnogi će psi na oštar i strog ton glasa uz izgovorenu riječ “Ne!” na trenutak zastati, no potom ipak nastaviti s onime što su radili, pogotovo ako su dovoljno udaljeni od nas. Tada dobivaju epitete “bezobrazan”, “tvrdoglav”, “zločest” i sl. Plahiji i osjetljiviji psi prestat će s onim što su radili i zauzeti submisivan položaj (leći na trbuh ili na leđa, ponekad se pomokriti), ili će pak izrazom lica ostaviti dojam da su krivi i da znaju da su pogriješili, što naravno, nije točno. Psi reagiraju na naše stroge geste, no to ne znači da u sljedećem trenutku ili neki drugi put neće nastaviti s onim što se nama ne sviđa.

Mnogi skrbnici negoduju i nezadovoljno inzistiraju: “Pas zna da je pogriješio, ali je tvrdoglav, glup, razmažen, bezobrazan, inati se…” “Kako ne bi znao? Pa stoput sam mu rekao ‘Ne!'”.

Psi definitivno nisu glupi, inat i tvrdoglavost ljudske su osobine, a riječ “Ne!” psima ne znači apsolutno ništa, kao što im ne znače ništa niti ostale riječi (odnosno verbalni signali, koje volimo nazivati naredbama). Da bi pas razumio značenje određene riječi, odnosno signala, trebamo biti vrlo precizni i dosljedni u učenju.

Iako između ostaloga komuniciraju i vokalno, psi nisu verbalna bića, ne govore hrvatski, njemački, engleski… pa samim time ne razumiju značenje naših riječi niti su sposobni razumijeti riječi povezane u rečenice. Psi uče kada su im prednosti ili mane pojedinih radnji jasno predočene, a trenutne radnje povezuju s posljedicama. Isto tako, psi nemaju sposobnost kompleksnog zaključivanja, izvlačenja iz konteksta niti dobro generaliziraju poput nas ljudi.

Ako za svaku sitnicu, za svaku radnju koja se nama ne sviđa vičemo “Ne!”, ta riječ (signal) za psa gubi svaki smisao i značenje, štoviše, psu ćemo vjerojatno postati naporni i dosadni.

Psi su po prirodi oportunisti, a životinje općenito rade ono što za njih ima neku važnost, jer im je to bitno za opstanak. Konstantnim vikanjem “Ne!” i sprečavanjem psa da radi ono što u tom trenutku želi, samo ćemo trenutno spriječiti neželjeno ponašanje, no nećemo promijeniti želju psa da radi ono što je njemu važno. Zbog toga što ne razumije što se od njega traži, a želja za nečim što želi je jaka, pas može postati frustriran, nervozan i nezadovoljan. Razumljivo je da ponekad neke stvari koje pas želi, poput skupljanja smeća s poda, mogu biti opasne po život pa smo i sami prestrašeni, frustrirani i ljuti. No vlasnici se često ljute i brane psima kopanje, valjanje, hodanje po blatu i lokvama, ulaženje u vodu, griženje štapa, uzimanja u usta nečega posve bezopasnog poput zgužvanog papira nađenog na ulici… Ne dozvoljavaju psima urođena i posve normalna ponašanja.

Vikanje “Ne!” često je, osim agresivnim stavom tijela i izrazom lica, popraćeno i fizičkom kaznom (tresenjem za šiju, bacanjem na bok ili leđa). Tako signal “Ne!” postaje predznak za nešto negativno pa nas pas može početi izbjegavati, bježati ili kriomice raditi ono što želi i što ga zadovoljava (npr. jedenje s poda, valjanje u strvinu, kopanje…). Postoje i slučajevi gdje psi počnu obrambeno režanje, ugriz) reagirati u određenim situacijama jer su povezali vikanje “Ne!” s neugodnim podražajem (npr. cimanje povodnikom, trešenjem za šiju, udarcem) i nečim iz okoline (drugi pas, osoba, naša ruka). Neprestanim ponavljanjem i vikanjem riječi “Ne!” zapravo psa ne učimo ničemu. Signal “Ne!” preopćenit je i nije instruktivan niti jasan.

Ako pas, na primjer, skače po nama ili po drugim ljudima, a mi vičemo “Ne!” psu zapravo nije jasno što mu u tom trenutku poručujemo. Po izrazu našeg lica i stavu tijela, možda će osjetiti da nas nešto ljuti. Ali što točno? Da se ne smije veseliti ljudima? Mahati repom? Lizati nas? Ne pokazujemo mu što točno od njega želimo. Ako ga pritom još odgurujemo, psu šaljemo različite signale koji su iz pseće perspektive pomiješani – mnogi psi odgurivanje shvaćaju kao poziv na igru ili jednostavno davanje pažnje koju traži, čak i ako je ta pažnja negativna.

Takvim načinom komunikacije i pokušavanja “odgoja” zapravo kršimo važno pravilo učenja – signal treba imati, a za psa obično i ima, samo jedno značenje. Signal je sve što ima značenje za nekoga, bez obzira je li verbalni (npr. izgovaranje riječi “sjedni”), vizualni (pokret rukom, nešto iz okoline), mirisni, zvučni…

Ako već želimo upotrebljavati verbalni signal “Ne”, trebamo ga upotrebljavati za neku određenu radnju (ponašanje), na primjer, umjesto riječi “Fuj”. No, onda taj signal upotrebljavmo samo za tu radnju i on će funkcionirati onda kada smo psu jasno dali do znanja njegovo značenje, po mogućnosti korištenjem pozitivnog poticanja i bez fizičkog kažnjavanja. Pas mora razumjeti značenje, sama riječ odnosno verbalni signal koji izgovaramo psu je nebitan i beznačajan. Ponavljam, psi povezuju radnje s trenutnim posljedicama, pa samim time riječ koju upotrebljavamo za određenu radnju (ponašanje) nije bitna! Psa možemo naučiti da riječ “krumpir” znači “sjedni”, riječ “jaje” znači “dođi”.

Sigurno su neki od vas primijetili da su sami, svjesno ili ne, naučili pse da na šuškanje vrećicom ili riječ “keks” pas dolazi na poziv! Kako?

Vrlo jednostavno:
signal (šuškanje, riječ “keks”) + poticaj koji slijedi odmah potom (pas dobiva hranu iz šuškave vrećice ili keks iz ruke) = željena radnja (dolaženje na poziv)!

Svaki puta kada ste šušnuli vrećicom (ili rekli “keks”) pas je nešto dobio. I ako razmislite – pas je vrlo brzo naučio ZNAČENJE šuškanja ili riječi “keks”. Naučio je značenje signala! Po istom principu možete psa naučiti značenje bilo kojeg signala.

Što nam je činiti?
Prvi korak u sprečavanju neželjenoga ponašanja uvijek je prevencija! Ako nam se žuri na posao, a šećemo na mjestima gdje ima puno otpadaka, psa ćemo držati na povodniku i pokušati izbjegavati takva mjesta. Ako pas obožava jurnuti u potok, također ćemo ga imati na povodniku i šetati dalje od potoka jer nemamo vremena čistiti ga nakon šetnje. Paralelno s time, psa ćemo početi učiti značenju određenih signala koje možemo kasnije upotrebljavati kako bismo spriječili ili preusmjerili neželjena ponašanja. Umjesto da se živciramo, vičemo i time psa ne učimo ničemu, trebamo razmišljati što kada i kako raditi u određenim situacijama.

Na primjer, ako pas skače na ljude, najprije se trebamo zapitati se što bismo željeli da pas radi umjesto toga. Možda da sjedne? Ili samo da stoji sa sve četiri na podu? Dakle psa najprije treba naučiti signal “sjedni”, čije je značenje “spusti stražnjicu na pod” ili signal “dolje”, čije je značenje “spusti sve četiri na pod”. Najprije ćemo željeni signal dobro uvježbati bez ometanja poput dolaska gostiju, a potom ćemo vrlo postupno vježbati u zahtjevnijim situacijama.

S obzirom na to da je skakanje na goste za psa svojevrstan poticaj (nagrada), psu trebamo dati do znanja da je sjedenje prilikom nečijeg prilaženja ili ulaska u kuću za njega puno isplativije od skakanja. Osobu koja prilazi ili nam dolazi u kuću ćemo zamoliti da psa ignorira (okrene se od psa, ne obraća mu se, ne odguruje ga i ne gleda ga), a psa ćemo nagrađivati za pristojno i mirno sjedenje. S vremenom, pas će naučiti da se sjedenje isplati – biti će nagrađen (npr. poslasticom iz vaše ruke i pažnjom druge osobe dok god pristojno sjedi).

Naravno, da bismo psa ovomu naučili trebamo malo po malo vježbati, no ako budemo dosljedni i dovoljno jasni, pas će nakon određenog vremena shvatiti i naučiti što od njega tražimo, a pozitivnim poticanjem željene radnje (nagrađivanjem) postići ćemo da pas radosno iščekuje naš signal “sjedni”. Ono što treba imati na umu, a što sam ranije spomenula, jest da psi ne generaliziraju dobro, pa ovu vježbu treba ponavljati s raznim ljudima i u različitim situacijama.

Potpuno je razumljivo da ćete se ponekad naći u iznenadnim situacijama i viknuti “Ne!”, no pokušajte nakon toga izreći signal koji je psu jasniji, određeniji – recimo, “dođi”. Na primjer, ako moj pas uzme nešto s poda, možda ću na trenutak zabrinuto viknuti “Ne!”, no potom ću reći “pusti” (otvori usta i baci što imaš na pod). Budući da sam puno truda uložila u učenje značenja signala “fuj” (ne diraj stvari na podu) i “pusti”, moj će pas pustiti ono što je uzeo u usta (lopticu, granu, smeće s poda), a da pritom uopće ne trebam vikati na njega, te će potom dobiti pohvalu (verbalni signal “bravo!”) i nagradit ću ga (poslasticom, igrom, češkanjem), čime ću potvrditi da je to ono što sam željela da napravi. Svi moji psi naučili su da signali “fuj” ili “pusti” ne znače ništa negativno i nisu kazna već upravo suprotno – veselim tonom izgovoreni signali “fuj” ili “pusti” njima znače da se nakon toga dešava nešto pozitivno.

I na kraju, moramo imati na umu pseću prirodu i pseće potrebe. Moramo shvatiti da su neke stvari koje su nama užasne i odvratne (jedenje izmeta, valjanje u strvinu, jedenje s poda (“smetlarenje”) psima urođene i potpuno normalne. Stoga kada smo sa svojim psima u šetnji, a nikuda nam se ne žuri, nije tako strašno ako se pas uprlja u blatu, ako uskoči u potok, pa čak niti ako se ponekad uvalja u strvinu. Pustite psa da njuška, da se valja, da kopa (na mjestima gdje rupe neće nikome smetati!). Pustite ga da istražuje, hvata lišće, grane… pustite ga da uzme papirić s ceste, neće mu škoditi, a tako i tako će ga pustiti kad mu prestane biti zabavan. Možete mu u zamjenu ponuditi nešto bolje – igračku, poslasticu, igru (i time zapravo učiti da pušta).

Ako vam je potrebna pomoć, svakako se obratite osobi educiranoj u području ponašanja i treninga pasa, koja će vam pomoći da psa odgajate i učite bez fizičkog kažnjavanja, na način koji psa potiče i motivira.

Budući da gotovo neprestano slušam vlasnike pasa koji su skeptični prema odgoju i učenju pasa nagrađivanjem, posebno hranom, osjećam dužnost i potrebu razjasniti neke dileme vezane uz hranu i nagrađivanje željenih ponašanja. “Koliko mitologije da ponesem?” “Nemam dovoljno mitologije“, “Pas me ne sluša ako nemam hranu”, “Pas će mi se udebljati”, “Ne želim raditi s hranom jer…” neka su česta pitanja i izjave.

Unatoč znanstvenim dokazima o tome kako psi (i ostale životinje) uče, unatoč uspjesima i postignućima kako u samom odgoju, tako i na natjecanjima te kod rješavanja raznih problema u ponašanju, mnogi vjeruju da poticaji, odnosno nagrade u obliku poslastica/hrane nisu dobar način podučavanja.

Navesti ću neke od zabluda:

Podmićivanje
Poticaj (nagrada) poslasticama, odnosno hranom trebao bi biti upravo to – POTICAJ! Naravno, ako ispravno radimo. Kada psu pred nosom mašemo poslasticom u iščekivanju željenog ponašanja i pritom imamo loš “tajming” zaista ćemo postići to da pas nešto radi samo za hranu. Nagradu isporučujemo ISTOG TRENA ili odmah NAKON što je pas učinio željenu radnju.

Kada npr. djetetu kažete “Dat ću ti 100 kn ako mi odeš baciti smeće”, to je podmićivanje. No, ako zamolite dijete da pospremi sobu i ono to zaista učini, a vi ga nakon toga pohvalite, dozvolite mu da ostane vani sat duže nego obično, tim činom potaknuti ćete ga da i drugi puta pospremi sobu, bez da ga prethodno to tražite.

Ponekad je navođenje psa u određenu poziciju (npr. sjedanje) nužno kako bi brže postigli željeni rezultat, no to također ne možemo nazvati podmićivanjem. Poslastica se daje čim pas sjedne i vrlo brzo je trebamo maknuti psu ispred nosa, no svakako ne izostaviti kao oblik daljnjeg poticanja.

Podmićivanje bih osobno koristila, i jesam, isključivo u situacijama kada je u pitanju bilo spašavanje pasa ili izvlačenje veoma plašljivih životinja iz razno-raznih situacija opasnih po život. Dakle, vrlo rijetko.

Ali zašto baš hrana???
Jednostavno – sva bića nečim su motivirana. Hrana je životinjama primarni motivator jer je nužna za preživljavanje. Velika većina pasa najviše je motivirana hranom. Mi ljudi vjerojatno smo najviše motivirani novcem (nažalost).

Što je sa izbirljivim psima?
I izbirljivi psi nečim su motivirani – trebamo samo saznati čime! Poticaji (nagrade) gradiraju se po važnosti, a važnost određuje pas, ne čovjek. Zato je potrebno razmisliti i pronaći nešto što psa najviše motivira. Što je “jači” poticaj, to se ponašanje ili radnja brže učvršćuju, životinja brže i radije uči – motivirana je. I izbirljivi psi trebaju hranu da bi preživjeli, stoga je važno odrediti vrijeme treninga, pa i samu vrijednost hrane kojom potičemo i nagrađujemo psa. To ni u kom slučaju ne znači da psima treba uskratiti obrok ili ih izgladnjivati! Hranu koju koristimo kao obrok, možemo koristiti prilikom podučavanja. Kod izbirljivih pasa možda ćemo trebati često mijenjati vrstu poslastica kako im ne bi dosadile.

Ako na početku često koristim poslastice, uvijek ću ih morati koristiti
Netočno! Isporuka poslastica na početku učenja treba biti učestala, kako bi pas spoznao da su radnje za koje dobiva poslasticu njima isplative, da od toga imaju koristi. Cilj svakog podučavanja jest da postepeno produljujemo vrijeme trajanja radnje i vrijeme isporuke nagrade, što znači da nam, ukoliko ispravno radimo, poslastice neće biti nužne svaki puta.

Uvijek je dobro pri ruci imati poslasticu, ne zato da bi psa podmitili, već zato da bi psa u određenim trenucima mogli nagraditi ako napravi nešto zaista dobro. Psi su osim hranom, pohvalama i našim prisutstvom veoma motivirani i različitim podražajima iz okoline – mirisima, zvukovima, drugim psima… Ako moj pas u određenom trenutku odluči ostaviti ostale pse i vratiti se k meni, ne vidim razloga zašto ga ne bi za to ponekad nagradila i poslasticom osim same pohvale.

Pas sa kojim smo ispravno primjenjivali nagrađivanje poslastica prilikom podučavanja, kasnije ih neće stalno trebati.

Pas me mora poštivati i samim time slušati
Ovo je vrlo egoističan i sebičan način razmišljanja. Poštovanje se stječe, ono se ne dobiva na pladnju. Da bi vas pas poštovao, on prije svega treba u vas imati povjerenja. Povjerenje se ne stječe ako na psa vičemo, prisiljavamo ga ili ga fizički kažnjavamo. Drugo, psi nažalost ne razmišljaju na taj način, uglavnom ne čine stvari da bi zadovoljili nas, nego sebe – dakle, rade za nešto ili rade ono što njima donosi korist, nagrađuje ih. Što smo psima zanimljiviji, to će radije sa nama surađivati. Jedna od stvari između ostalog, koja pse potiče na to da im budemo zanimljivi je hrana koju dobivaju od nas.

Ako koristim hranu i poslastice, moj pas će se udebljati
Neće, jer ćete mu smanjiti dnevnu količinu obroka za onoliko koliko ste “potrošili” na poslastice. Nastojte koristiti prirodne poslastice – sir, meso i sl., a ne poslastice prepune aditiva.

Pas će početi “žicati” za stolom
Pas kojem bacate hranu sa stola ili ga hranite u kuhinji ostacima dok spravljate objed, vrlo vjerojatno će početi tražiti hranu kada ste za stolom. Pas će vjerojatno bez obzira na sve biti privučen mirisom ručka dok jedete za stolom, no ako ga ne nagrađujete za ovakvo ponašanje, prestati će jer će uvidjeti da to ne vodi nikuda, da ne dobiva ono što želi. Nagrađivanje hranom u vrijeme učenja, nema nikakve veze sa hranom koja je na stolu.

Pas će postati razmažen ako ga nagrađujemo hranom
Razmažen pas je onaj pas koji svaki puta dobiva ono što želi, onaj kojem je sve dozvoljeno bez ikakvih ograničenja. Pas odgojen nagrađivanjem hranom ne može biti razmažen, jer odgojen pas nije razmažen pas. Dobro odgojen i pristojan pas neće činiti stvari koje su neprijatne ili opasne. Naravno, ako se nagrađivanje ispravno koristi.

Vrlo često mi na konzultacijama vlasnici gotovo sramežljivo priznaju kako njihov pas ponekad skoči na kauč, fotelju, krevet ili čak spava sa njima u krevetu. Ponekad se opravdavaju da znaju da je to pogrešno i da to ne bi smjeli dopustiti jer će njihov pas postati dominantan.

Ovakve i slične savjete čuli su na tečajevima za pse, od različitih trenera, prijatelja, ostalih vlasnika koje susreću u šetnjama.

Svog prvog psa dobila sam kada sam imala samo 7 godina i od tada do dana današnjeg psi su normalan dio mog života. Sjećam se da kao dijete nisam mogla zaspati ako moja Maza nije spavala samnom u krevetu. Nakon Maze, kroz moj dom prošlo je mnogo pasa – osim vlastitih, često sam čuvala pse koje bi pronašla i čuvala do udomljenja. Ne sjećam se da je spavanje na kauču ikada bio problem. Dok ovo pišem moje tri zvjeri spavaju sklupčane na trosjedu i hrču.

Osim što moji psi smiju na kauč ili krevet, dopuštene su im i mnoge druge stvari za koje možete čuti da se ne smiju, poput prolaženja kroz vrata prije vlasnika, jedenja prije vlasnika, spavanja na povišenom, ležanja na prolazu kroz vrata, započinjanja igre, režanja u igri, povlačenja konopa i mnogih drugih. Ponekad im čak dobacim hranu sa stola, prekoračim ih pazeći da ih ne probudim. Unatoč svemu, smatram da su pristojno odgojeni, nisu napasni niti su “dominantni”.

U pojedinim slučajevima, ovo što sam nabrojala nije preporučljivo. Na primjer:

• Ako pas koji leži na kauču, fotelji ili krevetu reži, pokazuje zube ili pokušava ugristi bilo koga tko pokušava sjesti pokraj njega kada je na krauču. U tom slučaju psa treba naučiti da na kauč dolazi i silazi na naš poziv (ako smo kod kuće). Često psi počnu režati na vlasnike koji ih grubo spuštaju sa mjesta na kojem se osjećaju udobno.
• Ako pas naprasno izlijeće kroz vrata ili pokušava vući vlasnika. Psa trebamo naučiti da se kontrolira – da čeka dok mu ne kažemo da može proći ili da prolazi kroz vrata polako i sačeka ispred. Osim što izlijetanje kroz vrata može biti opasno jer pas može završiti na cesti i stradati, naglim potezanjem povodnika pas nas može ozlijediti, pogotovo ako je velik i snažan.
• Ako se pas u igri povlačenja brzo uzbudi, grize ruke ili pokušava ugristi osobu koja drži konop. Psa treba naučiti da pušta na znak i da ne grize ruke. Sa psima koji se brzo i lako uzbude možemo se igrati raznih drugih igara, poput traženja predmeta.
• Ako nam pas ne da mira dok jedemo, skače na stol, cvili i nasrtljiv je, tada je davanje komadića hrane sa stola kontraproduktivno jer time potičemo ovakvo ponašanje. Odmah prestanite to raditi! Ako treba zatvorite psa u drugu prostoriju i dajte mu igračku punjenu poslasticama ili žvakalicu. Kada pas shvati da njegovo nasrtljivo ponašanje neće uroditi plodom (komadom hrane sa stola) prestati će navaljivati.
• Ako pas reži ili pokušava ugristi kada ga preskačete, to nije zato što je dominantan nego se vjerojatno ne osjeća ugodno kada to radite. Nekim psima je nadvijanje nad njih jako neugodno i plaši ih pa reagiraju u samoobrani.

U svakom slučaju, pse treba podučavati pristojnom ponašanju, zbog sigurnosti i zato da bi suživot s njima bio ugodan kako nama, tako i njima. Vlasnike čiji psi pokazuju navedene probleme u ponašanju, učim kako da učvrste odnos sa svojim psom, da se međusobno razumiju i kako da nauče psa da se kontrolira u određenim situacijama, a ne kako da budu dominantni. Hoće li netko puštati svog psa na krevet ili ne, osobna je stvar, no strah od toga da će pas biti “dominantan” zaista nije valjan razlog.

Psi općenito rade stvari koje ih nagrađuju i od kojih imaju nekakvu korist: vole ležati na kauču zato što im je tamo udobno, izlijeću kroz vrata jer jedva čekaju da idu u šetnju, skaču po ljudima jer na taj način dobivaju pažnju, žicaju kod stola jer znaju i očekuju da će kad-tad dobiti zalogaj sa stola…