Teorije čopora i dominacije

“Teorije čopora i dominacije” rezultat su vjerovanja da psi funkcioniraju poput vukova, formiraju hijerarhijski organizirane čopore neprestano težeći ka cilju da postanu “alfe”. Ove duboko ukorijenjene tvrdnje, na kojima su zasnovane zastarjele metode rada sa psima, međutim, samo su pretpostavke, koje nakon dubljeg razmišljanja i istraživanja zapravo ne ispadaju baš točne.

Jesu li domaći psi uopće genetski predisponirani da formiraju čopore?

Ponašanje pasa ne ukazuje na to da je njihova društvena struktura i ponašanje isto kao kod vukova, zbog toga što su evoluirali i razvili se u vrstu s potpuno drukčijom funkcijom. Formiranje čopora kod pasa prije je iznimka nego pravilo. Psi jesu društvena bića, vole društvo jedni drugih, kao i društvo ostalih životinja i nas ljudi te mogu patiti kada ostanu sami.

Što je čopor i kako je definiran?
Među kanidima, “čopor” je prema definiciji obitelj odnosno skupina pripadnika jedne vrste čiji članovi zajedno love, razmnožavaju se i čuvaju svoje područje (teritorij).

Čopor vukova skupina je zatvorenog tipa – obitelj koju čine roditelji i nekoliko generacija njihova potomstva. To je obitelj koja ostale vukove-pridošlice vrlo rijetko prihvaća. Nove obitelji (čopori) formiraju se kada mladi vukovi odrastu te kada (i ako) napuste grupu kako bi pronašli partnera i formirali svoju obitelj. Sivi vuk živi u čoporima djelomično iz razloga što je njegova borba za opstanak nevjerojatno teška. Uglavnom ovisi o prehrani velikom divljači koju sam ne može uloviti i ubiti. Mora prelaziti velike distance kako bi pronašao plijen i uložiti puno energije u lov. Potom mora prelaziti dug put kako bi donio hranu mladuncima. Podizanje legla zahtjeva ogroman trud koji si vuk samostalno ne može priuštiti. Čak i uz pomoć čopora, 80-96 % mladunčadi rijetko doživi deset mjeseci života.

Postoji cijeli niz situacija i uvijeta u okolini koji diktiraju hoće li čopor uopće biti formiran, kao na primjer količina resursa (npr. hrane) potrebnih i dovoljnih za sve ili samo za jednog. Možda će vuk odrasti u čoporu, ali će ostali pripadnici nastradati, možda će napustiti čopor u potrazi za ženkom koju nikada neće naći, glad i bolesti mogu istrijebiti veliku divljač pa se čopor raspada kako bi svak za sebe lovio plijen premalen da bi ga dijelio s ostalima.

Psi su s druge strane, uslijed domestikacije bili podvrgnuti znatnim promjenama u ponašanju i time se udaljili od svog, sada rođaka, vuka. Domaći pas transformirao se u životinju mirniju, nježniju i odaniju od vuka. Izgubili su vučji nagon i ponašanje grabežljivca karakteristično divljim kanidima. Iako psi preferiraju meso, danas je njihova prehrana raznolika, što se ne može reći za njihove “drevne pretke”.

Psi na slobodi žive potpuno drukčijim životom. U nekoliko navrata različiti su se stručnjaci zauzeli za promatranje pasa koji žive slobodno te zabilježili svoja istraživanja. Jedna od studija pokazala je sljedeće:

  • više od polovice promatranih pasa samostalno su lutali u blizini ljudskih naselja, gradova i sl.
  • oko 26 % pasa neko vrijeme provelo je u društvu još jednog psa
  • oko 16 % pasa kretalo se u malim skupinama sačinjenim od svega tri člana, a članovi su dolazili i odlazili kada su htjeli
  • manje od 2 % pasa kretalo se u većim skupinama

Čak i onda kada su psi bili primjećeni u većim skupinama, a prema onome što je zabilježeno to je u manje od 50 % slučajeva, znanstvenici ih ne nazivaju “čoporom” već samo “skupinom ili grupom pasa”. Skupina pasa ne funkcionira kao obitelj, nepostojana je, otvorena je, nestalna i nestabilna. Čak i skupine koje čine samo dva psa nisu uvijek sačinjene od dva ista psa. Novi pas uvijek se može pridružiti ili napustiti skupinu. Na mjestima okupljanja (obično smetlištima, izvorima hrane ili mjestima za odmor) veće skupine pasa koji se međusobno ne poznaju mogu boraviti zajedno bez ikakvih problema. Grupe pasa privremeno se okupljaju i druže nakon čega svak odlazi svojim putem.

U svom prirodnom okruženju (a to je negdje u blizini ljudi), domaći pas nema prirodnih neprijatelja od kojih bi se živeći u čoporu trebali braniti. Glavni uzroci ugibanja domaćih pasa su automobili, trovanja ili ubijanja od strane ljudi te najezde parazita ili bolest. Život u grupi ne nudi nikakve pogodnosti što se tiče razmnožavanja niti u smislu zaštite štenaca niti u smislu njihove prehrane. Kuja štiti štenad donoseći ih na svijet na skrovitom mjestu. Štenad siše dok nije spremna jesti krutu hranu, a to je otprilike do najviše 3 mjeseca starosti. Tada samostalno počinju lutati u potrazi za hranom i brinu se sami za sebe – što je nezamislivo kada je u pitanju štenad vuka. U urbanim sredinama oko polovine štenadi dosegne starost od godine dana bez pomoći grupe. U ruralnim sredinama ta brojka je manja, uglavnom zbog ljudi koji se trude pronaći i uništiti legla. Život u čoporu za domaćeg psa nema svrhu. Domaći pas nije pripitomljeni vuk i ne treba čopor da bi uspio i preživio, što ne znači da ne mogu uživatu u društvu drugih pasa, životinja ili ljudi.

Ako psi nemaju “pravila čopora”, niti mi nemamo razloga primjenjivati ista i nametati se kao “alfe”.

Iako ih prihvaćamo kao članove obitelji, psi nas ne mogu smatrati članovima čopora upravo zbog utisaka nastalih u prvih nekoliko tjedana života. Unatoč tome govore nam da psi žude za vođom čopora i prihvaćaju čovjeka da preuzme tu ulogu. Međutim, dominantnost u vukova služi kako bi se eliminirala prijetnja u svrhu razmnožavanja i prikazuje se kroz ritualizirana ponašanja te se njihov koncept ne može primijeniti u slučaju pasa iz razloga što ih ljudi fizički nisu sposobni oponašati.

Dominantno ponašanje ovisi o situaciji, pojedincu i resursima, a ne o osobnosti pojedinaca. To znači da se pas koji se ponaša dominantno u određenoj situaciji i prema određenom psu ili osobi, neće isto ponašati u nekoj drugoj situaciji i prema nekom drugom psu ili osobi. Ponašati se dominantno znači imati prioriet nad željenim resursima, u određenom trenutku i naspram određenog pojedinca. Resurs je bilo što što je u određenom trenutku bitno određenoj životinji, bilo da se radi o hrani, osobnom prostoru ili nečem drugom što pas smatra vrijednim. Pas Rex možda će svaki puta prvi uzeti kost ili komad hrane, dok će pas Bobi u većini slučajeva zauzeti najudobnije mjesto na kauču. Ključni faktori su kontekst odnosno situacija i motiviranost psa. Psi koji su opsjednuti svojim statusom, bilo u suživotu s ljudima, psima ili ostalim životinjama te se konstantno sukobljavaju i pokušavaju kontolirati okolinom – zapravo se ne ponašaju normalno.

Ako se dominantnost u pasa odnosi na kontrolu resursa, potrebno je razmotriti koji su to resursi (hrana, voda, smještaj i sl.) i može li pas zaista imati kontrolu nad njima. Naši psi ovise o nama i našoj brizi, a resurse im omogućavamo mi ljudi.

Lista “pravila čopora” raznolika je i uglavnom uključuje nedopuštanje psu da boravi na povišenom prostoru poput kauča, da leži pred vratima na ulazu u prostoriju, da prolazi kroz vrata ispred vas, da započinje igru ili traži pažnju, da vuče na povodniku, da jede prije vlasnika, da morate psa polegnuti na leđa kako bi mu pokazali tko je “vođa” i sl.

Ako pažljivo analiziramo ova pravila jedno po jedno, možemo zaključiti da ona nemaju nimalo veze sa ponašanjem vukova, baš kao niti sa ponašanjem pasa. Primjerice, vrlo je nepraktično baš uvijek jesti ili čak prolaziti kroz vrata prije psa. Činjenica je da tim postupcima ne pokazujemo psu da smo dominantni, već ih jednostavno učimo što trebaju očekivati u određenim situacijama. To naravno ne znači da su te smjernice loše. Ako vam ne odgovara da pas leži na kauču, u svakom slučaju to pravilo trebate postaviti. Naučiti psa da čeka prije no što prođete kroz vrata korisno je iz sigurnosnih i praktičnih razloga. Nitko ne želi da pas nekontrolirano izlijeće na cestu i eventualno sruši i povrijedi nekoga u procesu.

Ponašanje pasa vrlo lako možemo oblikovati učenjem i jasnim pokazivanjem prednosti njegovih radnji i ponašanja pomoću pozitivnog potkrepljenja i primjenom teorije učenja. S druge strane, psi također mogu naučiti kako manipulirati ljudima i okolinom da bi postigli željeni cilj koji smatraju nagradom, no to uglavnom nema nikakve veze s dominacijom.

Većina neželjenih ponašanja proizlazi iz razloga jer je pas na neki način izravno ili neizravno za njih bio nagrađivan. Da bi ih spriječili ili zaustavili moramo se zapitati što ih potiče i uzrokuje. Naravno, između ostalog uzroci mogu biti nedovoljna socijalizacija, zdravstveno stanje, strah i nelagoda, dosada, premalo kretanja, izolacija ili jednostavno nedostatak rada i učenja.

Zaključak
Ako je pas čovjekov najbolji prijatelj, zašto ga tretiramo kao najgoreg neprijatelja tvrdeći pritom da im je jedini cilj dominirati nad nama? Opovrgavajući “pravila čopora” i “teoriju dominacije” ne tvrdimo da dominantnost ili hijerarhija ne postoje – svakako postoje, ali su prije svega pogrešno shvaćeni, prenapuhani i preuveličani do te mjere da u konačnici štete i psima i njihovim vlasnicima.

Odnos sa psima formira se izgradnjom povjerenja, ne dominacijom.


Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa
reference:
Mech: The Wolf – the ecology and behavior of an endangered species
Coppinger: Dogs: a new understanding of canine origin, behavior and evolution
Abrantes: The evolution of canine social behavior
Semyonova: The 100 silliest things people say about dogs
Eaton: Dominance: Fact or fiction?

Like it? Share it!

Comments are closed.