Strahovi kod pasa
Različiti strahovi, poput straha od ljudi, drugih pasa, predmeta, zvukova, te anksioznosti i fobija vrlo su čest problem s kojim se susreću mnogi skrbnici. Uzrok strahova, anksioznosti i fobija mogu biti neugodna iskustva, zdravstveni problemi i stanja, no najčešći uzrok različitih strahova su nedostatna iskustva u osjetljivom periodu razvoja – periodu socijalizacije.
Socijalizacija je proces u kojem društvena bića stječu vještine potrebne za funkcioniranje u zajednici – uče kako međusobno komunicirati i odnositi se jedni prema drugima.
Osjetljivi period razvoja započinje u 3. tjednu, a završava oko 14. odnosno 16. tjedna starosti. Taj period najvažniji je i najosjetljiviji. Ako u tom periodu života štene propusti ili pak nema dostatnu interakciju s ljudima, životinjama i drugim psima, ili je pak imalo loša i traumatična iskustva, ono može izrasti u povučenog, plašljivog, nesigurnog psa koji se ne zna nositi s različitim situacijama. Trebamo imati na umu da iskustva moramo percipirati iz pseće, a ne vlastite perspektive.
Osim socijalizacije, važna je i habituacija – proces privikavanja na različite vizualne, zvučne, mirisne i taktilne podražaje iz okoline. Habituaciju ne smijemo zanemariti u tijeku osjetljivog perioda razvoja!
Zdravstveni problemi i stanja poput hormonalnog disbalansa, bolesti štitnjače, te gubitka ili slabljenja vida, sluha ili njuha također mogu utjecati na pojavu različitih strahova ili anksioznosti.
Osim navedenog, na plašljivost može utjecati i porijeklo psa, odnosno genetika.
Što je strah, što anksioznost, a što fobija?
Strah je neugodna, normalna emocionalna reakcija na postojeću ili očekivanu opasnost – zvuk, predmet, osobu, životinju, bol…
Anksioznost je stanje u kojem životinja (ili osoba) iščekuje, odnosno predosjeća opasnost (neugodan podražaj ili događaj) iako ona nije prisutna niti jasno definirana; osećaj nesigurnosti.
Fobija je, za razliku od straha koji je normalna i očekivana emocionalna reakcija na prijetnju, izražen, iracionalan trajni strah od određenih situacija, predmeta, pojava, osoba i sl., koji životinja (ili osoba) ne može kontrolirati.
Što se zbog straha događa u organizmu?
Osjetila naših pasa (vid, njuh, sluh, okus, dodir…) djeluju poput senzora koji prikupljene informacije iz okoline šalju u mozak. U središnjem dijelu mozga nalazi se limbički sustav, a čine ga amigdale, hipotalamus, hipofiza i hipokampus. Hipotalamus i hipofiza ključni su za regulaciju svih hormona u našem tijelu, dok su središnje jezgre u amigdalama dio mozga odgovoran za emocionalne reakcije na podražaje koji predstavljaju prijetnju. Amigdale potiču, a hipotalamus integrira autonomne i endokrine reakcije te priprema organizam na borbu ili bijeg, dok moždano deblo pokreće motoričke reakcije – ponašanja koja prepoznajemo kod pasa koji su u strahu.
Reakcije na strah mogu biti bijeg, borba (napad) ili ukopavanje na mjestu, “smrzavanje” (engl. freeze). Psi na različite načine reagiraju kada su prestrašeni, a reakcije ovise o iskustvima koja je pas imao, te o osobnosti, o tome kako se osjeća u određenom trenutku i u određenoj situaciji. Psi koji se boje pokazuju različite signale stresa poput izbjegavanja, oblizivanja, zijevanja, protezanja, dizanja šape, slinjenja, okretanja glave ili tijela, otresanja, odbijanja hrane, dahtanja, drhtanja, nemira… U stanju panike psi mogu pokušati pobjeći, reagirati agresivno, obavljati nuždu u prostoru u kojem borave, uništavati namještaj, dovratke ili prozorske okvire, a poznati su i slučajevi samoozljeđivanja, pa čak i iskakanja kroz prozore ili s balkona.
Kako pristupiti rješavanju strahova?
Mnogi smatraju da strahove treba rješavati tako da se psa namjerno izlaže situacijama, stvarima i podražajima koji psa plaše. Terapija prisilnog izlaganja strahu, tzv. preplavljivanje (engl. flooding) koristi se s ljudima i često je takav način terapije uspješan.
Sa životinjama se međutim, takav oblik terapije ne preporuča. Ne smijemo zaboraviti da životinje nisu ljudi i ne možemo im riječima objasniti da im tako želimo pomoći. Zbog toga prisilno izlaganje strahovima može biti kontraproduktivno i opasno jer psa dodatno izlažemo stresu i time pojačavamo osjećaj straha. Na primjer, pas koji se boji ljudi može prilaženje neke osobe percipirati kao situaciju opasnu po život i samim time reagirati agresivno u samoobrani.
Skrbnici čiji psi pate od straha i tjeskobe trebaju imati na umu da su strahovi, anksioznost i fobija emocionalna stanja koja psi proživljavaju na vrlo sličan način kao i mi ljudi. Rješavanje ovih problema u ponašanju često je komplicirano i dugotrajno. Skrbnici također trebaju znati da se problemi u ponašanju, pa tako i strahovi ne rješavaju na tečajevima poslušnosti ili bilo kakvim sličnim grupnim tečajevima. Skrbnici plašljivih pasa ili pasa s bilo kojim drugim problemima u ponašanju trebali bi se obratiti kvalificiranom savjetniku za ponašanje koji će im omogućiti individualan pristup i kreirati program prilagođen kako njihovim i psećim potrebama i mogućnostima.
Plašljivom psu trebate biti podrška!
Općepoznata predrasuda jest da će se pas ako ga tješite još više bojati! To ni u kojem slučaju nije točno jer pružanje podrške ne pogoršava emocionalno stanje.
Pokušajte zamisliti sebe u situaciji u kojoj osjećate strah. Ako vam netko priđe, zagrli vas i smiruje riječima, sigurno se nećete osjećati gore nego da ste sami i nemate nikoga tko bi vas umirio. Psi reagiraju na isti način. Od nas, njihovih skrbnika, osim hrane, vode i šetnje, očekuju i traže zaštitu.
Napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa