Pero je u moj je život ušao krajem listopada 2010. Imao je oko dvije godine. Trebalo je to biti samo privremeno čuvanje, oporavak i rješavanje njegovog agresivnog ponašanja prije odlaska u novi dom, no Pero je postao i ostao član obitelji.
Stanje u kojem je Pero došao, blago rečeno, bilo je katastrofalno. Da ga udruga nije oduzela prijašnjim “vlasnicima” (koji su jedva dočekali da ga se riješe), sigurna sam da ne bi preživio tu zimu. Pero je živio vezan debelim lancem za trošnu kućicu uz prometnu cestu, nisu ga čak držali niti u dvorištu.
Čim smo stigli kući postalo je očito da s Perom nešto zdravstveno ne valja. Mokrio je posvuda, urin je strašno zaudarao, a kada se pomokrio na bijele pločice u kuhinji mokraća je bila tamna. Zapravo, Pero je cijeli zaudarao čak i nakon kupanja, a dlaka na stražnjici bila mu je slijepljena i zapetljana. Kako je već bilo kasno navečer, da ga ne bi previše maltretirala i da sačuvam prste od ugriza, odgodili smo saniranje za drugi dan kod veterinara.
Dijagnoza nakon veterinarskog pregleda pokazala je jaku upalu mokraćovoda i kamenac veličine kovanice od 5 kuna u mjehuru zbog čega je Pero konstantno imao potrebu mokriti. Upala je bila vrlo jaka, a Pero je mokrio čistu krv. Veterinar je ošišao dlake na stražnjici koje su bile slijepljene mješavinom izmeta, sekreta, gnoja i krvi. Ono što je bilo ispod je, citiram veterinara: “jedna od najgorih upala analki koju sam vidio”. Analni otvor je izgledao poput cvjetače, natečen i žarko crvene boje. “Sekret” koji je veterinar istisnuo dok je Pero urlao od bolova bio je crn i gust poput katrana, a smrad nepodnošljiv. Pero je dobio jaku terapiju antibioticima i ubrzo završio na operaciji vađenja kamenca koju nismo mogli odgađati jer je opasnost od potpunog začepljenja mokraćnih puteva bila velika.
Dug put do oporavka
Pero se oporavljao vrlo dugo. Mjesecima, zapravo. Njegov imunitet bio je jako narušen, a on vrlo mršav i slab. Ispod krte i loše dlake mogla se napipati svaka košćica. Stalno je imao visoku temperaturu. Ožiljak od operacije sporo je zarastao i unatoč brizi i njezi inficirao se. Bolio ga je svaki pokret, budio se iz sna urlajući kao da ga netko kolje. Najprije ga je mučio zatvor jer nije htio ili nije mogao vršiti veliku nuždu zbog bolova. Kasnije su počeli proljevi što je još pogoršalo stanje s analkama koje su se neprestano punile.
Veterinar je izričito naglasio da će do kraja života trebati jesti posebnu medicinsku hranu za pse koja “pomaže u stvaranju zdravog mokraćnog sustava i smanjuje rizik od nastajanja i ponovnog pojavljivanja struvitnih i mokraćnih kamenaca”. Nemajući pojma ni o čemu, prihvatila sam tu činjenicu. No Peru su mučili proljevi i mekana stolica, a počeo je i odbijati hranu. Promijenili smo nekoliko različitih vrsta hrane s istom namjenom od različitih proizvođača, no rezultat je uvijek bio isti – mekana i proljevasta stolica, odbijanje hrane i u konačnici “muke po analkama”. Počela sam gubiti živce gledajući svakodnevno psa koji pati i muči se. Pošto nisam dobivala nikakve konkretne odgovore od strane veterinara po pitanju toga što činiti, počela sam tražiti iskustva, mišljenja i dijagnoze po internetu. Kako nisam sklona olako primjenjivati bilo što pročitano na internetu (a Google stvarno “izbacuje” svašta, pa i notorne gluposti) specifično sam tražila mišljenja veterinara. Za oko su mi zapeli termini “holistic veterinarian” (holistički veterinar) i “integrative veterinarian” (integrativni veterinar) termini na koje do tada nisam obraćala pažnju jer mi nije bilo potrebno. Prva stvar koja mi je pala napamet su šarlatani i babe Jage koje očajnim bolesnicima prodaju čudotvorne napitke, uzmu novac i nestanu u vidu magle. S druge strane, uvijek sam bila sklona prirodi i vjerovala da puno toga možemo prevenirati, pa čak i liječiti prirodnim pripravcima.
Velike promjene…
Holistička veterina je grana veterinarske medicine koja koristi alternativni pristup i terapiju u liječenju životinja. Alternativna terapija podrazumijeva primjenu akupunkture, ishrane tipične vrsti koju liječe, biljnih ljekovitih pripravaka, homeopatiju, kiropraktiku i sl.
Integrativna veterina koristi sveobuhvatan medicinski pristup koji kombinira klasičnu medicinu te komplementarne i alternativne terapije.
Ono što sam pročitala i naučila bilo je u potpunosti suprotno svemu, ali baš svemu što su mi savjetovali veterinari. Naravno, bila sam skeptična u početku, no ubrzo su se kockice počele slagati same od sebe. Puno stvari zapravo je zvučalo potpuno logično. Počevši od hrane koju bi moj pas navodno trebao jesti čitav život, a u kojoj mesa ima u tragovima, prepuna je kukuruza, soje, glutena i koječega što psima uopće nije potrebno i u konačnici dugoročno može biti štetno za njihovo zdravlje.
Prva stvar koju sam promijenila bila je hrana. Peri sam počela kupovati svježu hranu i naučila spravljati sama obroke* od mesa iz mesnice, dakle onog mesa koje bi i sebi kupila. Nikada neću zaboraviti izraz na Perinom licu kada sam mu prvi puta dala BARF. Onaj izraz kao kad dobiješ na Lotu, izraz čistog veselja i zadovoljstva. Polizao je zdjelicu kao da mu je to bio posljednji obrok, vraćao se, njuškao, pa opet lizao i rondao oko zdjelice ne bi li slučajno negdje pronašao još koji komadić. Prve promjene bile su doslovno vidljive preko noći. Proljev je nestao kao da ga nikada nije niti bilo.
Prema savjetu holističke veterinarke koju sam kontaktirala, u hranu sam dodavala suplemente poput svježeg češnjaka, ulja crnog kima, kokosovog ulja i nezaslađenog kokosovog brašna. Češnjak i ulje crnog kima imaju svojstva antibiotika, povoljno djeluju na probavu, antiparazitici su i djeluju protuupalno i antialergijski. U prehranu sam uključila i svježi domaći kefir i malo zelenog povrća. Kefir je odličan probiotik koji obnavlja crijevnu i želučanu floru i posebno se preporučuje za vrijeme i nakon uporabe antibiotika. Svježe sirove kosti postale su također redovita zabava i poslastica – barem dva puta tjedno dobivao je pileće ili pureće vratiće, krilca ili hrptove i tu praksu zadržali smo do danas. O kostima i češnjaku, toj “tabu temi” pisat ću nekom drugom prilikom. Ukratko, iz prehrane (uključujući i poslastice) sam izbacila bilo kakvu procesuiranu hranu, žitarice, te namirnice koje sadrže škrob i bilo kakve aditive.
Problemi s anakama nisu prestali preko noći, no počela sam voditi dnevnik njihova pražnjenja. Isprva sam ih praznila otprilike svakih tjedan-dva. Srećom, naučila sam to raditi sama** i tako olakšala Peri cijeli proces. Bilježila sam u kalendar točan datum pražnjenja i svaki puta produljila za jedan do dva dana ovisno o tome kako se Pero ponašao i je li pokazivao znakove da su pune i smetaju ga. Dlaku na njegovoj stražnjici ošišala sam skroz na kratko. Prvi razlog je lakše održavanje higijene, drugi da bolje vidim što radim i kakvo je “dolje” stanje. Guza se prala nakon svake nužde blazinicom navlaženom toplom vodom. Higijena analnog otvora iznimno je važna jer se tako eliminira prljavština koja je plodno tlo za razvoj bakterija i samim time infekcija, pogotovo kod dugodlakih pasa. Nakon pranja slijedilo je sušenje, pa aplikacija ulja crnog kima iznutra i izvana ili špricanje koloidnim srebrom (također antibakterijsko i antigljivično djelovanje). To je postala svakodnevna rutina, a razmak između pražnjenja postupno se produljivao. Nekom će zvučati čudno ili smiješno, no Pero je sam dolazio “reći” kad je vrijeme za “stisnut’ rit”. Došao bi, buljio u mene, počeo raditi krugove stružući guzu po podu, opet me pogledao, okrenuo se od mene i počeo me gurati stražnjicom. Stekao je povjerenje u mene jer sam uvijek pazila da ga ne zaboli. Ponekad je trebalo guzu samo obrisati, a sve rjeđe je trebalo istisnuti višak sekreta. Po završetku veselo bi trčkarao po sobi ili dvorištu i zvao nas ili druge pse na igru (ahhh… olakšanje!).
Moram napomenuti još par iznimno važnih činjenica, a to su kretanje, opuštanje i psihičko zdravlje. Psihičko i fizičko zdravlje utječu jedno na drugo stoga je iznimno važno usredotočiti se na oboje istovremeno. Psa ništa ne može zadovoljiti i opustiti više od boravka u prirodi gdje se može slobodno ponašati kao ono što jest – pas: kopati, loviti miševe, valjati se (pa makar i u blato i gadarije), njuškati, istraživati, trčkarati tempom koji sam odredi, plivati ako to želi i voli. Peri je to bilo i uvijek će biti omogućeno, kao i svim psima koje sam imala ili ću imati. Kratke jednolične šetnjice oko zgrade, uvijek na istoj lokaciji niti jednom psu nisu dovoljne niti po pitanju kretanja niti po pitanju mentalnog zdravlja.
Prve su dvije godine bile mučne i Peri i nama. Kako se stanje sa zdravljem poboljšavalo, umanjili su se i polako prestajali problemi u ponašanju (naravno, na tome smo dodatno radili). Analke nismo taknuli već nekoliko godina, osim jednog ljeta za vrijeme strašnih vrućina. Tada su pomoć s pražnjenjem trebala i druga dva psa. Pretpostavljam da je to bilo zato što se nisu dovoljno kretali, niti su zbog vrućina imali ikakvu želju za time.
*Spravljati ispravno balansirane obroke potrebno je naučiti, što zahtjeva malo truda i proučavanja. Psa nije dovoljno hraniti samo mesom i u obrok nabacati kojekakve dodatke jer ste negdje pročitali da je tako zdravije, pogotovo ako pas ima zdravstvenih problema. Srećom, vremena se mijenjaju, pa sam i kod nas pronašla veterinara otvorenog po pitanju alternativih terapija i prehrane, pa se uvijek mogu posavjetovati s njima po tom pitanju.
**Analne vrećice nemojte pokušavati prazniti sami! Kako istisnuti analne vrećice bio je dio edukacije koju sam prošla uz nekoliko sati prakse pod nadzorom veterinara.